Sandra Polić Živković - Jagode u siječnju

Sandra Polić Živković

Rođena u Rijeci, magistra je ranog i predškolskog odgoja i obrazovanja. Piše tekstove za dječje pjesme, slikovnice, kratke priče, poeziju u prozi.

Autorica je nekoliko glazbenih dokumentaraca, interaktivne računalne igre za djecu "Ja znam, a ti?" te muzičke priče protiv nasilja među mladima "Ajmo ti, ja i ti". Dobitnica je nagrade Grada Rijeke za poticanje književnog stvaralaštva za 2019. godinu. 2017. objavila zbirku poezije "Zaštitni faktor" u izdanju CeKape-a iz Zagreba. 2015. objavila elektroničku zbirku pjesama "Podočnjaci jednog smajlija". Urednica više dječjih albuma od kojih je "Snivaj, Spavaj" Elene Tomeček Zdjelar, na kojem se nalaze i uspavanke za koje je radila prijevod nagrađen Porinom u kategoriji najboljeg albuma za djecu 2014. godine.

 

JAGODE U SIJEČNJU

Moj nono ima jedno oko i zeleni kombi. Grinbordžini. U njemu vozi sve osim imigranata. Zelenjavu za nahraniti svinje, drva za ogrjev susjedima, stare elektroničke uređaje za otkup na Metisu, plastične boce ne samo zbog ekologije, namještaj ili opremu kad se netko seli.

Moja nona ima umjetni kuk i svoj mali vrt. Akvaponiku. To je kad su ribe u jednoj vodi, koju pumpa tjera u drugu vodu, na kojoj rastu biljke. U akvaponici sadi mrkvu, salatu, radić, tikvice, grašak, mahune, kapulu, pomidore.

Oni često rade usluge drugim ljudima i ne pitaju za novac. Drugi ljudi im se oduže tako da nečim napune Grinbordžini. Starim parketima, materijalom za zavjese, elektromasažnom kadom, kako kad. Večeras su to jagode.

Moja mama obožava jagode. Tata baš i ne. Meni je bolje da ih uzmem bez pogovora jer je mama u stanju održati predavanje o važnosti i značaju voća. I, kako moramo biti zahvalni što smo dobili nešto što si ne bismo mogli priuštiti sad, usred bijele zime.

Uglavnom, pojedem ih kad baš moram. Danas i sutra ću očito morati. Kašetice jagoda stoje na svim policama frižidera. Hlade se na našem balkonu, a neke će provesti noć na zadnjem sicu opelijandera.

- Mama, šta ćemo mi sa svim tim jagodama? - upitam.

- Nešto ćemo zamrznuti, nešto pojesti, nešto podijeliti. - odgovori mi čisteći jagode i hvatajući se za mobitel. - Halo? Hej! Sutra u sedam i pol budi ispred škole imam nešto za vas. Vidjet ćeš, nešto lijepo. Ništa me ne pitaj, žurim, samo dođi, ajde laku noć, vidimo se. Bok, bok. - Koga si to zvala?-

- Noniće - kaže mama. Nasmijemo se.

Moji drugi nonići žive u gradu i brinu. Brinu oko cijene grijanja pa skidaju radijatore u stanu. Brinu za potrošnju vode pa im radi samo špina u kupatilu. Brinu za telefonski račun pa nikad nikoga ne zovu. Kad netko njih nazove, ne javljaju se ako zvoni normalno. Moraš znati tajni znak. Kad u poštanskom sandučiću nađu pismo, brinu što je to. Ako kupe jogurt, brinu se da će se pokvariti, ako hodaju da će se umoriti. Brinu čak i kako će ih pokopati, tako da su već kupili nadgrobnu ploču i ugravirali svoja imena, godinu rođenja i crticu. Osim za sebe, brinu i za moju mamu. I njoj su već poklonili grobno mjesto. I boje se. Kad vozi da se ne sudari, kad ju voze da ne ispadne iz auta, kad radi da ju netko ne prevari, kad troši da se ne zaduži, kad putuje kad će se vratiti, kad sjedne na zidić da ne prehladi bubrege. Malo strahuju i za mene. Kad trčim po stepenicama da ne padnem. Kad prelazim preko ceste da me ne pogazi auto. Kad se vozim u liftu da ne zaglavim između katova. Kad se igram u parku da ne slomim zube, ruku ili nogu. Kad žvačem da se ne zadavim.

Kad dođem kod njih, nikad ih ne vidim da nešto jedu. Valjda žive samo od brige. Pitam se jel’ oni žvaču samo brigu ili briga njih? U svakom slučaju, sutra će imati jagode.

Ujutro prije posla mama me vozi u školu. U sedam i četrdeset na dogovorenom mjestu čeka nonić.

- Nikad nisi na vrijeme. Ti ćeš i na svoju smrt zakasniti. - kaže mami.

Ona izlazi i iz bunkera vadi kašeticu punu crvenih sočnih jagoda.

- Ne izlazi gola na tu buru, šta ti je, jesi ti normalna. - kaže sadeći svoju kapu još dublje na uši.

- Daj, daj. Ovo je za tebe i mamu, da se malo zasladite.

- Ma daj, šta ti je to, otkud ti te jagode? Šta si to išla kupovati? Neću ti ja to.

- Dobila sam, daj uzmi, moram ić.

- Ma puno mi je toga, znaš da mi malo jedemo.

- Daj nekom, fine su, moram ić, ajde bok. - kaže noniću. - Bok, sunce moje, daj mami pusu. –

- Ajde, vidimo se. - kaže meni.

- Bok, mama! - kažem i spustim se do škole, dok nonić odlazi prema svom neboderu, a mama na posao.

U školi je po običaju dosadno. Ništa vrijedno spomena. Učitelji pričaju, mi slušamo. Ponekad nestane neka gumica i to unese malo napetosti među nas. Ne igramo se detektiva. Svi znamo tko je to učinio. Svaki dan poslije nastave mama me pita isto pitanje: Kako je bilo u školi? Svaki dan dobije isti odgovor: Dobro. Ne bude zadovoljna. Ne znam što očekuje, neki spektakl. Nema toga. Zanimljivije je slušati nonića kako priča o sastanku kućnog savjeta. Pitam se, u kojoj školi je briga glavni predmet. Moja razmišljanja prekida školski razglas. Ravnateljica čita obavijest.

U okolici škole viđen je muškarac u maslinasto - zelenoj jakni i crnoj vunenoj kapi kako mami troje djece s jagodama iz drvene kašete. Jedna mama je bila u blizini te je zazvala djecu. Muškarac se odmah udaljio i brzo nestao. Djeca su već imala jagode u rukama te ih je natjerala baciti u smeće. Obavijestila je djelatnike škole o tome, koji ovim putem upozoravaju nas djecu i ponavljaju nam lekciju da ne pričamo s nepoznatima, a još manje uzimamo nešto od njih. Jagode u siječnju... teško da je imao dobre namjere.

Poželim viknuti: “Vi ste u krivu!”

Otvorim usta... i odšutim.

Pričekat ću mamu da me pita kako je danas bilo u školi.