Stjepan Marković - Mei

Stjepan Marković

Rođen je 22. listopada 1981. godine u Puli, a živi i djeluje u Zagrebu. Pisanjem se bavi u slobodno vrijeme, ponajviše formom kratke priče te poezije. Trenutno radi na zbirci kratkih priča, a Mei je jedna od njih. Čitava zbirka zbroj je vlastitih introspekcija; autorovog viđenja svijeta i superherojstva u ljudima, pada uzvišenosti nadnaravnih osobina, poleta ega, snage ljubavi, razorne moći straha ili pak promatranja života koji se kreće.

 

Mei
 

Negdje u oblaku nanokozmičkih čestica i vrtoglavih oluja razvoja duše, u svakoga od nas integriraju se senzori osobnosti i individualnosti. Oni se aktiviraju i međusobno sinkroniziraju od prvog otkucaja našeg sitnog, ali silovitog srca i to nastavljaju činiti do njegova posljednjeg, kada, po prvi puta od svog nastanka, postajemo u potpunosti stvarni i slobodni. To ne znači da se do tada nismo takvima osjećali ili bili vrlo blizu stvarnoj slobodi, već da u trenutku odvajanja tjelesnog od duhovnog one sitne pukotine mraka čak i najispunjenijih srdaca, dobivaju smisao za koji nismo mogli niti znati da postoji.

Pored mnoštva senzora kojima smo definirani, ističe se jedan najvažniji, senzor za unutrašnju ljepotu, Senzulj.

Senzulj je nevjerojatan senzor, matica, senzor svih senzora, od mnogih proglašen i Božanskim senzorom, jedini senzor kojeg čitava znanost modernog doba ne može objasniti. Međutim, ono što su se kreatori znanosti senzorike mogli međusobno dogovoriti jest da je Senzulj senzor kojim se mjeri kvaliteta duše i to skalom do 100 Senzulja.

Znanošću je također ponosno utvrđeno da se upravo 100 Senzulja dodjeljuje svakome od nas, pri rođenju. Gotovo ironično, potpuno nesvjesni takvog dara ljubavi, mi kao male smežurane bebe s komadima majčine posteljice po licu, najčešće smo dani u ruke roditelja, toplih i nježnih, hladnih i grubih, silovatelja i duhovnih vođa, ubojica i humanitaraca, ovisno o broju Senzulja koje posjeduju u trenutku susreta s očima “njihovog” 100-senzuljnog poklona.

Kada se rodimo, naoko izgleda kao da je netko iz šake bacio kompleksan niz heksagonalnih kockica koje nam daju geolokaciju sreće ili nesreće u putovanju gubitka vlastite duše, ovisno o okolini u kojoj odrastamo i tijela u kojem ju držimo. Početno, do roditelja, staratelja, odgajatelja, prijatelja i drugih aktera okoline u kojoj rastemo, ovisi koliku sposobnost te projekcije unutrašnje ljepote možemo integrirati, nositi i dijeliti s drugima kao i sa samim sobom. O nama samima kasnije pak ovisi koliko želimo spoznati sebe, biti mirni ili nemirni, koliko možemo i želimo davati i praštati, prihvatiti dar, a nerijetko i bol.

U tim klackalicama interakcija senzulji se prelijevaju, stvaraju ili pak gube, ovisno o našoj spremnosti da ih prihvatimo ili odbijemo. Tako senzuljno (dez)integrirani svjedočimo repetitivnosti ljudi koji kroz povijest naše civilizacije trče u zagrljaj u potrazi za istovjetnom razinom Senzulja, a ovisno o tome jesu li naletjeli na poljupce ili šake, izrastaju u superheroje ili zlikovce.

Na tom putovanju nalazi se i Mei, djevojka guste kose i krhkog tijela, umiljatog lica i vatrenih očiju. Mei je od svojeg najranijeg sjećanja svjesna da ima sposobnosti koje drugi nemaju. Prvi susret s ovom činjenicom dogodio se kad je imala 4 godine, dan nakon što ju je očuh 20 minuta tukao svojim grubim, prljavim rukama, nakon toga i tamnosmeđim, kožnim, ofucanim remenom kojeg je naslijedio od svojeg oca. Istovremeno, njena je mama Rita alkoholičarski vonjala na bordo fotelji u polumraku malenog dnevnog boravka i zamrznuta, gledala u njih. Batine je dobila zbog različitosti potreba njenog očuha i nje same koje su zahtijevale tjelesnu i duhovnu prisutnost mame Rite. Sljedećeg dana, Mei je razmišljala o očuhu. Zamišljala je da mu koljena eksplodiraju. I tako se dogodilo. Jednom običnom misli, Mei je rasprsnula koljena svom očuhu koji je tek nekoliko sekundi ranije, vozeći se prema stanu u kojem su zajedno živjeli, samodopadno fućkao najdražu temu iz Kill Bill-a.

Njena majka Rita ostavila ga je nakon toga jer joj više nije bio od koristi, a slobodno vrijeme poklonila je najdražoj joj aktivnosti, alkoholu. No, Mei je i njoj, već s 5 i pol godina pomogla u odvikavanju. Činila je to tako da bi staklene boce ispunjene veselim promilima pucale u Ritinim rukama kada bi ih dotakla. Nakon nekoliko ozbiljnijih rana, Rita je pokušala i s plastičnim i kartonskim pakiranjem no, Mei je i tu morala intervenirati. Svojim mislima i dječjim neiskvarenim smijehom bila je tu za mamu koja trči po stanu bježeći od plastičnih letećih boca što ju lupetaju po glavi. Na kraju je Rita, uz pomoć svoje kćeri, odustala od budućih kušnji. Rita o tome nije nikome govorila i pokušala je postati bolja majka.

Meina djela bila su još uvijek neotkrivena od njene okoline kad je krenula u 1. razred. No obveznim testiranjem razine Senzulja, organiziranog od strane Zavoda za senzoriku, po prvi puta je evidentirana kao devijacija. Dok su njezini vršnjaci već nekako dogurali do, za društvo ugodnih 80-ak Senzulja, Mei je i dalje držala čistu stotku, usprkos djelima koja su bila nasilna, a ponekad i kobna. To joj je samo dalo potvrdu da očito nešto čini ispravno.

Te godine osnovnoškolskog obrazovanja bile su čudne za Mei. Uz bullying i nepravdu koju nosi, najviše ju je pogađala šutnja njene klupske prijateljice Lilly koja bi nakon dugog ispitivanja u zatvorenom kabinetu profesora povijesti povezanog s učionicom plakala,… a dobila bi peticu. 15 godina kasnije, na fakultetu, Lilly joj je jedne večeri priznala što se tada, kad su bile male, događalo. Drugo jutro, 15 godina stariji profesor probudio se u neprestanim bolovima na pragu nesvijesti – bolovima koje je kasnije kroz vriskove na hitnoj mogao opisati samo s „kao da mi kurac režu žiletima!!!“

Te iste večeri, nakon objave neobičnog slučaja na vijestima, Lilly je znala da je to uradila Mei. Iako i sama krhka, zagrlila ju je čvrstinom sumo borca i plakale su zajedno zbog svih ostalih djevojaka koje su u tih 15 godina mogle biti spašene, a profesor je u bolovima živio još dugo i nitko mu nije mogao pomoći.

Nakon te večeri, Mei je odlučila da će činiti sve što može da se zla dijela na Zemlji prestanu događati. Iako se činilo altruistički, njena djela su kod ljudi koji su sad već iskazivali ozbiljniji interes za Mei, izazivala strah i negodovanje. Prvenstveno, to su bile osobe koje su do tad svojim odlukama imale direktan utjecaj na sudbine ljudi. Među njima je bilo dobrih i loših, a novi negodovatelji nicali su, kako se vijest o 100 senzuljnoj djevojci širila zemljom. Čitava ljudska znana povijest i sav dotadašnji napor u uspostavljanju reda i zakonodavstva u svijetu bili su poljuljani djelima jedne 25-godišnje djevojke.

Jedina činjenica koja je branila Mei od doživotnog zatvora ili, ne daj bože, njene smrtne presude nakon što je slomila vrat predsjedniku države koji je naredio ubojstvo čitavog sela zbog sumnje da se u njemu nalazi vrhovni vođa zemlje prozvane za promicanje terorizma, bila je ta da ni nakon takvih djela, nije uspijevala izgubiti ni jedan jedini senzulj, a što je potvrđivala učestalim testovima Zavoda. Također, odmah iza ove, prve činjenice, nalazila se i druga – Mei nije bilo moguće ubiti – ni metkom, ni napalmom, ni atomskom bombom koju su dogovorno ispalili prema njoj te kobne 2124. godine.

Bilo je tu i pokušaja kidnapiranja i zatočeništva, međutim i ti su pokušaji bili završeni i prije negoli bi imali ikakav učinak na neuništivu Mei. Kapuljače i omče oko Meinog vrata nestale bi iste sekunde, a oči onih najupornijih otmičara ispale bi iz njihovih duplji. Lisice i lanci spadali bi s njenih ruku i nogu ili se pretvarali u vijence od cvijeća, a benzin i šibice zamijenila bi toplom kupkom i slanim štapićima sa sezamom koje je obožavala. Ponekad bi ih samo zamolila da odu kući svojim obiteljima i da budu dobri. Ponekad ne bi.

Mei je razumjela njihov strah, međutim željela je da ljudi shvate da, dok je ona na Zemlji, nije dobro za njih same da reagiraju i žive iz straha, već da trebaju pronaći nove načine suživota i komunikacije, poštujući jedni druge, poštujući sebe i Zemlju na kojoj žive. Naravno, i dalje se redovito testirala u Zavodu.

Nakon 5 godina krvoprolića, ljudi koji su preživjeli uz Mei bili su zaista promijenjeni. Iako je promjena potekla iz Straha, bili su bolji prema sebi i prema drugima, bili su nešto otvorenijeg srca. Iako i dalje ponekad preplavljeni ljudskim osjećajima; hrabrošću, ljutnjom, zaljubljenošću, strahom i drugim ljudskim racionalnih i iracionalnih emocijama, bili su bolji za sebe i bolji za svoju okolinu.

A Mei… unatoč boli i ubojstvima, bila je sretna što je svijet promijenjen. Bila je zahvalna i što je imala tako čvrsto sidro u testovima Zavoda koji su osiguravali uvjerenje javnosti da su njene namjere uzvišene, uz stvoritelja. Čak ni Mei nije nikada sumnjala u vjerodostojnost testa kojeg je razvio čovjek, kako bi stvoriteljevu svrhu duše ukalupio u nešto razumljivo, ne razmišljajući da će poslužiti opravdanju granice i skale za ispravnost djelovanja, opravdanju djela (bila ona zemaljska ili superherojska) onima stvoritelja, odlučujući tko je vrijedan, a tko nevrijedan života. Tako je i jedna superherojska Mei, na kraju za nju važnog, ali i teškog dana, mogla mirno zaspati.